Urota Lorković-Vokić

Urota Lorković-Vokić je naziv za neuspjeli, odnosno planirani, ali nikada izvedeni puč koga su za vrijeme drugog svjetskog rata u NDH u kolovozu 1944. tamošnji vodeći dužnosnici namjeravali izvesti protiv poglavnika Ante Pavelića, a s ciljem da NDH napusti Sile Osovine i prijeđe na stranu Saveznika. Ime je dobila po dvojici vodećih ustaša i Pavelićevih suradnika - ministru unutarnjih poslova Mladenu Lorkoviću i ministru oružanih snaga Anti Vokiću - koji su mu se nalazili na čelu. Glavni motiv urote je bila spoznaja da nacistička Njemačka, čiji je NDH bila saveznik, gubi rat, odnosno nastojanje da se spriječi okupacija NDH od strane Crvene armije, partizana ili četnika. Urotnici su planirali pomoću domobranskih postrojbi razoružati snage Wehrmachta na području NDH te pozvati anglo-američke trupe da se iskrcaju na istočnu obalu Jadrana. Poticaj za planiranje puča im je dalo nekoliko dužnosnika predratne Hrvatske seljačke stranke na čelu sa Augustom Košutićem, koji su nadali da će nakon puča sudjelovati u koalicijskoj vladi. Pučiste, kojima se uz HSS-ovce priključilo i nekoliko visokih domobranskih časnika, podržavao je i njemački vojni opunomoćenik Edmund von Glaise-Horsthenau, koji je godinama izražavao antipatiju prema Pavelićevom režimu. Tijekom ljeta 1944. je nekoliko domobranskih časnika otišlo u Italiju pod savezničkom kontrolom i počelo pregovarati sa britanskim dužnosnicima o eventualnoj suradnji u slučaju invazije.

Nade urotnika u britansku invaziju se, međutim, nisu ostvarile, s obzirom da je u tom trenutku Churchillova "mediteranska strategija" već bila diskreditirana sporošću i poteškoćama italijanske kampanje, a vodstvo zapadnih saveznika bilo odlučno da rat okonča korištenjem glavnine resursa na Zapadnoj fronti. Urotnicima su Britanci sugerirali da se povežu sa partizanima, koji su na Teheranskoj konferenciji priznati kao saveznička sila, odnosno putem sporazuma Tito-Šubašić kao legitimne oružane snage jugoslavenske države.

U međuvremenu su za urotu doznali i Nijemci, ali i Pavelić. 30. kolovoza 1944. je sazvao sastanak vlade u svojoj vili gdje je priopćio kako će Nijemci ipak dobiti rat zahvaljujući "tajnom oružju", a potom Vokića i Lorkovića optužio za izdaju. Njih dvojica su potom uhićeni; uz njih je naknadno uhićeno još oko 60-ak ljudi. Dio je kasnije pušten, ali su Vokić i Lorković na kraju završili u logoru Lepoglava gdje su ubijeni nedugo pred sam kraj rata.

Literatura

  • Barbier, Kathryn (2002). Kursk 1943: The Greatest Tank Battle Ever Fought. Zenith Imprint. ISBN 9780760312544. 
  • Ginsborg, Paul (2003). A History of Contemporary Italy: Society and Politics, 1943-1988. Palgrave Macmillan. ISBN 9781403961532. 
  • Lewis, Paul (2002). Latin Fascist Elites: The Mussolini, Franco, and Salazar Regimes. ABC-CLIO. ISBN 9780313013348. 
  • Ostrom, Thomas P. (2009). The United States Coast Guard in World War II: A History of Domestic and Overseas Actions. McFarland. ISBN 9780786442560. 
  • Parkinson, Roger (1979). Encyclopedia of Modern War. Taylor & Francis. ISBN 9780586083215. 
  • Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia: Occupation and Collaboration. Stanfrod University Press. ISBN 0-8047-3615-4. 
  • p
  • r
  • u
Sukobljene
strane
Wehrmacht  • Italijani (do 1943.)  • Bugari (do 1944.)  • Ustaše i Domobrani  • Nedićevci i Ljotićevci  • Četnici ili JVuO (počeli kao Saveznici)  • Slovenski domobrani  • Balisti
Vođe
i vojskovođe
Tok rata

Ratni zločini
(spisak osuđenih)
Jasenovac  • Sajmište  • Banjica  • Jadovno  • Jajinci  • Topovske šupe  • Stara Gradiška  • Šabac  • Niš  • Lepoglava  • Jastrebarsko
Blagaj  • Vrginmost  • Drvar  • Grahovo  • Glina  • Skela  • Šabac  • Kraljevo  • Kragujevac  • Valjevo  • Novi Sad  • Drakulić  • Zabiokovlje  • Imotski-Ljubuški  • Gata  • Prozor  • Bijelo Polje  • Priboj-Pljevlja-Čajniče-Foča  • Vranić  • Rača  • Drugovac  • Blajburg